Neka sjećanja moga davnoga djetinjstva su još vrlo prisutna, posebno kada se sjetim te posebne, male, crvenokose, irske dame koja je inače bila moja voljena majka. Ona je imala specijalan san za svoga sina. ''Jednoga dana'' govorila mi je stalno i stalno, ''jednoga dana ti ćeš biti pisac, ne samo običan pisac, nego izvrstan pisac".

            I… ostvario sam njezin san. Većina djece ne voli da im roditelji planiraju budućnost, ali meni se svidjela ideja. Proslavljeni pisac! Da! Majka mi je davala knjige za odrasle iz knjižnice puno prije nego što sam ušao u prvi razred i uvijek sam pisao kratke priče za nju.

            U svojoj zadnjoj godini srednje škole bio sam urednik školskih novina i naš je plan bio da na jesen upišem fakultet u Missouri-u jer smo vjerovali da imaju najbolje školsko novinarstvo u državi.

            I tada… šest tjedana nakon što sam maturirao u srednjoj školi, moja majka se srušila mrtva na pod naše kuhinje dok je meni radila ručak.

            Bilo mi je nevjerojatno grozno to vrijeme koje mi je trebalo da suočim s time da je više nema. Umjesto da sam te jeseni 1940. krenuo na fakultet, krenuo sam raditi u tvornicu papira, a 1942. sam se pridružio vojnim zračnim postrojbama. 1943. sam dobio čin i srebrna krila kao priznanje za uspješnog bacača bombi u  bombarderu. Bio sam ''časnik i gospodin'' dva tjedna prije nego što sam mogao zakonski glasovati. Odletio sam trideset bombaških misija iznad Njemačke u B-24 Oslobodiocu (Liberator). Jimmy Stewart je letio u istoj grupi… četiristo četrdeset petica. Dobar čovjek.

            Vratio sam se u Sjedinjene Države nakon što je rat završio i brzo sam otkrio da i nema baš previše posla za bacače bombi sa završenom samo srednjom školom. Nakon mnogo mjeseci nezaposlenosti, čekanja i bolnog traženja posla, konačno sam počeo raditi kao agent za prodaju životnih osiguranja i oženio sam damu sa kojom sa izlazio prije rata.

            Sljedećih deset godina je bio živi pakao. Za mene, za nju, čak i za našu malu kćerkicu. Činilo se da bezobzira koliko sati radio, i po danu i po noći pokušavajući očajnički prodati osiguranja, mi smo tonuli sve dublje i dublje u dugove, a ja sam počeo raditi ono što puno frustriranih ljudi i danas radi, da bi se sakrili od svojih problema.

            Na putu prema kući, nakon dugog dana prodavanja, poziva i poslovnih sastanaka, svratio bih u kafić na piće. Nakon svega, pa i zaslužio sam nakon napornog dana, nisam li?  Uskoro jedno piće su postala dva, dva su postala četiri, četiri šest i konačno su me moja žena i kćer, kada više nisu mogli trpiti moje ponašanje, napustili.

            Sljedeće dvije godine su ostale u mutnom sjećanju. Putovao sam cijelom državom u svojem starome Fordu, radeći bilo kakve poslove da bih zaradio dovoljno za još jednu bocu jeftinog vina i proveo sam nebrojene noći pijan i kao beskućnik.

            Tada jednog hladnog zimskog jutra u Cleveland-u, koji neću nikada zaboraviti, malo mi je trebalo da si oduzmem život. Prolazio sam pokraj dućana s oružjem i u izlogu sam ugledao mali pištolj. Na žutom papiriću pričvršćenom na njegovu ručku pisalo je 29$. Stavio sam ruku u džep i izvadio tri novčanice od deset dolara, svu moju imovinu na ovome svijetu. Pomislio sam ''Evo odgovora za sve moje probleme. Kupiti ću taj pištolj, uzeti ću par metaka, otići ću u svoju malu sobicu. Onda ću staviti metke u pištolj, pištolj prisloniti na glavu… i povući ću okidač… i nikada više neću morati pogledati to jadno lice u ogledalu."

            Ne znam što se dalje dogodilo? Sada se smijem tome I običavam reći da sam tada bio tako slaba osoba da nisam imao hrabrosti čak ni sam sebe riješiti. U svakom slučaju nisam kupio taj pištolj. Kako je snijeg padao maknuo sam se dalje od toga dućana s oružjem i bez veze nastavio hodati sve dok se nisam našao u javnoj knjižnici. Bilo je tako toplo unutra, jer ipak je bio studeni mjesec.

            I počeo sam lutati između tisuće knjiga i našao sam se ispred police na kojima su se nalazile knjige o samopomoći, Uspjehkrozpozitivanmentalnistav.htmlu i motivaciji. Odabrao sam nekoliko knjiga, otišao do obližnjeg stola i počeo sam čitati, tražeći odgovore. Gdje sam krenuo krivo? Mogu li uspjeti sa samo srednjom školom? Imali nade za mene? Što s mojim pijanstvom? Je li kasno za mene? Jesam li proklet na život pun frustracije, neUspjehkrozpozitivanmentalnistav.htmla i suza?

            Taj posjet knjižnici je bio prvi od mnogo slijedećih koje sam posjetio lutajući državom u potrazi za Og Mandinom. Sigurno sam pročitao stotine knjiga koje su se bavile Uspjehkrozpozitivanmentalnistav.htmlom i rješavanjem pijanstva. Jednom, u knjižnici u Concord-u u državi New Hampshire, otkrio sam veliki klasik W Clement-a Stone-a ''Success trought positive mental attitude'' ("Uspjeh kroz pozitivan mentalni stav") … i otada moj život više nikada nije bio isti.

            Bio sam toliko impresioniran Stone-ovom filozofijom Uspjehkrozpozitivanmentalnistav.htmla, da čovjek mora biti spreman platiti cijenu, da bi postigao bilo kakav vrijedan cilj, da sam ja odmah poželio raditi za njega. Na koricama knjige je pisalo da je on predsjednik velike osiguravajuće kuće. Tražio sam dok nisam našao podružnicu njegove firme u Bostonu i prijavio se za posao prodavača osiguranja. Otprilike u isto vrijeme sreo sam predivnu damu koja je imala više vjere u mene, nego ja sam u sebe, i kada je osiguravajuća firma gospodina Stona zaposlila tog tridesetdvogodišnjeg gubitnika, oženio sam tu predivnu damu. Bette i ja smo zajedno sada već četrdeset godina.

            Kroz godinu dana unaprijeđen sam u prodajnog menađera na otvorenom i hladnom području sjevernog Maine-a. Zaposlio sam nekoliko mladih uzgajivača krumpira i podučio ih kako se prodaje koristeći Stonovu filozofiju pozitivnog mentalnog stava i uskoro smo oborili rekord firme.

            Tada sam uzeo tjedan dana slobodno i iznajmio pisaču mašinu. Znate, san o pisanju nikada nije izblijedio u mome srcu. Napisao sam priručnik o prodaji, kako prodavati osiguranja u ruralnim krajevima. Natipkao sam svoje djelo što sam mogao i znao bolje. Priručnik sam poslao u glavni ured svoje osiguravajuće kuće, moleći se da netko prepozna veliki talent koji su zakopali u sjevernom Maine-u.

            I, netko je prepoznao! Sljedeće što znam je da smo Bette, naš mali sin i ja putovali za  Chicago, sa svim našim stvarima na krovu našeg auta. Dodijeljeno mi je mjesto u odjelu promocije prodaje, a zadatak je bio da pišem biltene firme. Konačno sam došao do toga da pišem.

            G. Stone je izdao malu knjigu koja se zove ''Neograničeni Uspjeh'' (Success Unlimited) koja je prošla kroz ruke svih zaposlenika i dioničara. Radio sam nekoliko mjeseci kada je urednik g. Stona otišao u penziju, a g. Stone i ja smo se sprijateljili. Javio sam se za poziciju urednika iako nisam znao ništa o uređivanju magazina. Ne samo da mi je g. Stone dao taj posao, nego mi je povjerio i novu misiju.

            Trebao sam njegov domaći magazin pretvoriti u međunarodni I dobio sam neispunjen ček za sve troškove koji će biti potrebni kako bi ostvario naš cilj. U sljedećih deset godina broj zaposlenika na izdavanju magazina narastao je s dva na šezdeset i dva, a plaćena tiraža koju smo ostvarili iznosila je blizu četvrtine miliona dolara.

            Nekoliko mjeseci nakon što sam postao urednik, našao sam se u situaciji da mi je nedostajao samo jedan članak za novo izdanje koje se trebalo tiskati za par dana, a ništa prikladno nije bilo na vidiku. S obzirom da sam zaljubljenik u golf, otišao sam doma I proveo cijelu noć pišući o Ben Hogan-u i njegovoj teškoj prometnoj nesreći nakon koje su mu liječnici rekli da nikada više neće moći hodati. Taj veliki čovjek ne samo da je ponovo prohodao već je osvojio državno prvenstvo ponovo!

            Novi broj našeg magazina "Neograničeni Uspjehkrozpozitivanmentalnistav.html" je izašao, moja priča je bila u njemu, a sve dalje je stvar sudbine. Stiglo mi je pismo od izdavača iz New York-a… i to onakvo pismo kakvo svi pisci sanjaju da dobiju. Pisao mi je da je uživao u mom članku o Hogan-u, te da misli kako imam mnogo talenta za pisanje i ako ikada napišem knjigu njegova kuća će je rado izdati.

            Osamnaest mjeseci kasnije izdali smo malu knjigu naslova "Najveći trgovac na svijetu" ("The greatest salesman in the world"). S obzirom da nitko nikada nije čuo za Og Mandina, prvo izdanje je bilo prilično malo, 5000 primjeraka ako dobro pamtim. Ali tu se sudbina ponovo umiješala. Rich DeVos, suosnivač Vojnih Snaga, posjetio je vojnu konvenciju i pričao je svojim ljudima i poznanicima tamo o novoj knjizi koja je upravo izdana te da on misli kako bi ta knjiga mogla svima pomoći. Rekao je da se knjiga zove "Najveći trgovac na svijetu", a da ju je napisao neki  novi pisac čudnog imena Og Mandino.

            Riječi Rich-a DeVos-a su za posljedicu imale nevjerojatan broj prodanih knjiga i mnogo novih izdanja. Kad je ukupna prodaja dostigla 350 000 prodanih kopija u nekoliko godina, izdavač "Bantam Books" je zatražio otkup prava za svotu novca za koju ja nisam mislio da ima u cijelom svijetu. Prodaja knjige nije nikada prestala. Čak i danas, trideset godina poslije prvog izdavanja, još se uvijek proda više od 100 000 kopija svaki mjesec.

            Već mnogih godina dobivam oko 80 do 120 pisama svaki tjedan od zahvalnih čitatelja koji mi zahvaljuju na toj knjizi te navode slične primjere kako je knjiga promijenila ili spasila njihove živote. Najčudnije mi je to što sam primio mnogo vrlo ljubaznih pisama od osoba koje bismo svrstali u poznate ljude iz svijeta biznisa, zabave i sporta. Odgovaram na sva pisma, ali naravno, poštujem njihovu privatnost previše da bi navodio njihova imena.

            Kako sam ja sretan čovjek! Moje voljene majke nema već skoro pola stoljeća. Ako postoji raj, zanima me gleda li ona dolje svoje dijete i osjeća li se ponosnom za sve što je ono postiglo. Nadam se da je tako... 

Vrh stranice